Teška i tužna vijest za sve one koji su poznavali vjerovatno najpoznatijeg saobraćajnog policajca u državi, a znali su ga makar “iz viđenja” svi koji su češće vozili kanjonom Morače, ali i drugdje crnogorskim drumovima, jer je “od šale” stizao s juga na sjever i obrnuto, poput mitske ptice trkačice…

U saobraćajnoj nezgodi na Vranjini, u sudaru automobila i motora, život je izgubio Janko Vlahović, jedan od najpoznatijih saobraćajnih policajaca koje je ova zemlja ikad imala. Iako je od nedavno bio u penziji, ostao je do poslednjeg dana vjeran onome što je volio najviše – motoru, slobodi puta i bezbjednosti svih nas.

Janko je bio sportista, i to svestrani u punom smislu te riječi — posvećen, hrabar, dosljedan i uvijek spreman da ide do kraja. Na stazama širom Crne Gore i regiona, ostavio je trag ne samo kao vozač, već i kao borac za fer-plej i napredak automobilističkog sporta. Bio je šampion, ne samo po rezultatima, već po ponašanju, po ljudskosti.

Njegovo uključivanje u upravljačke strukture Auto i karting saveza Crne Gore nije bilo slučajnost — Janko je bio čovjek koji je znao da prepozna probleme, ali i da ponudi rješenja. Kao član Upravnog odbora Auto i karting saveza Crne Gore radio je tiho, ali predano, za sport svim srcem, ne tražeći ništa za sebe. Uvijek sa stavom, ali nikad bez poštovanja. Njegov doprinos će ostati duboko urezan u temelje onoga što naš Savez danas jeste.

Rođen u Kolašinu, Janko je najviše vremena u karijeri proveo upravo patrolirajući jednom od najtežih i najzahtjevnijih dionica u Crnoj Gori – magistralom uz Moraču i Taru. Taj put, pun klisura, tunela, odrona i nepreglednih krivina, poznavao je kao svoj džep. Za sve vozače, domaće i strane, bio je simbol reda i sigurnosti na tom teškom terenu.

Stizao je gdje niko nije mogao, često prije i od hitne pomoći i vatrogasaca, kao presretač na službenom BMW motoru republičke saobraćajne policije. Njegov “ulet” na bilo koju tačku Crne Gore bio je spektakl sam po sebi – glasan, brz, odlučan. Holivudski izgled, stav kakav se viđa samo u filmovima, a disciplina i posvećenost kakve više rijetko srećemo. Od Kolašina do primorja, Janka su prepoznavali po silueti i zvuku motora. A poznavali su ga i po tome što rijetko oprašta – bio je pravičan, strog i poštovan. Nisu ga voljeli prekršioci, ali su mu se i oni divili.

Službu je započeo 1984. godine, a već 1987. zadužio prvi službeni motor, ostvarivši dječački san. Više od 600.000 kilometara prešao je službeno, a stotine hiljada privatno, u sjedištu svojih dvotočkaša. Njegova vještina vožnje bila je legendarna – u potjerama, kroz šume, magle, kiše, kroz neprohodno i zaboravljeno. Niko mu nije mogao umaći, pa ni oni kojima se praštalo u svim drugim slučajevima.

Govorio je malo, ali je sve što je trebalo govorila njegova pojava. Nagrađivan je mnogo puta – od države, policije, vojske. Plaketu bezbjednosti, najviše policijsko priznanje, dobio je još 1990. godine, potpisanu lično od predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića. Bio je šampion u sportu – kao skijaš, strijelac, automobilista. Nije odolio ni bandži skokovima – s mosta na Đurđevića Tari skakao je s istim adrenalinom s kojim je ulazio u svaku potjeru.

Njegove nezgode na motoru – od kojih je čudom ostajao živ i čitav – samo su dodale težinu legendi. Jedna od njih, kada je letio 57 metara nakon iznenadnog izlaska automobila iz kolone, i dalje se prepričava. Ustao je krvav, bez svijesti, pa opet ustao i pitao ko je vozio. Nije praštao bezobrazluk, čak ni na magistrali.

Kao iskusni takmičar dijelio je iskustva, savjete, i planirao mirnije dane sa porodicom. Oni koji su ga iole poznavali, kažu da Janko Vlahović nije samo bio policajac – već  institucija, simbol reda, hrabrosti i energije.

Crna Gora je ostala bez jednog od svojih najhrabrijih sinova puta. Otišla je legenda, ali ostaje u pamćenju svih koji su ga znali, sreli ili samo čuli kako prolazi. Punim gasom, pravim putem, do kraja.

Počivaj u miru, Janko. Putevi i automobilisti te neće zaboraviti.